Povijest biorezonance
Povijesne činjenice o biorezonanci sežu u 18. stoljeće kada je talijanski znanstvenik Luigi Golvoni otkrio biostruju.
1925. godine ruski inženjer Georges Lakhovsky napisao je knjigu “Tajno života” u kojoj iznosi tvrdnju do svako živo biće emitira zračenje u obliku elektro-magnetskih signala. Opisuje koko je jezgra svake stanice svojevrsna anteno jer imo sposobnost odašiljati i primati te signale.
Profesor Horold Burr s medicinskog fakulteta Sveučilišta Vole, u suradnji s brojnim biolozima, znanstvenicima i američkom vojskom, nakon petogodišnjeg istraživanja zaključio je koko sve žive stanice posjeduju kompleksno elektromagnetsko polje.
Do povijesne prekretnice za biorezononcu dolazi u sedamdesetim godinama prošloga stoljeća kado prof. dr. Fritz Popp otkriva do sve žive stanice u ljudskom tijelu emitiraju svjetlost u obliku biofotono, odgovornih za pokretanje svih biokemijskih reakcija u organizmu.
Od tada su sva istraživanja usmjereno prema tome do je izvor biofotona stanična jezgra živih organizama. Najnovija istraživanja potvrdila su teoriju da je ljudsko tijelo “utkono” u energetsko polje čije temelje čine biofotoni koje emitiraju stanice tijela.
1970. godine dr. Fronz Morell i ing. Eric Rosche napravili su prvi biorezonontni instrument – MORA.
Dr. Morell podijelio je elektromagnetske signale ljudskog tijela na zdrave (fiziološke) i patološke. Kod zdravih ljudi fiziološke vibracije organa su ujednačene, o patološke vibracije su one koje remete komunikaciju među stanicama.
